Vatra je bila lijek - Teatro della Pergola

Fahrenheit 451 Raya Bradburyja opisuje distopijsku budućnost u kojoj je zabranjeno čitati, stalno uključeni ekrani otuđuju slobodno vrijeme ljudi, a pokušaj razmišljanja izaziva fizičku nelagodu. Ironicno, vatrogasno tijelo više nije zaduženo za gašenje požara, nego za paljenje knjiga i po potrebi njihovih vlasnika. Knjiga je objavljena prije otprilike 70 godina, 1953., ali je smještena u budućnost, tj. u 20-e godine XXI stoljeća - što znači danas. No ti se nalaziš u XXI stoljeću i čitaš ovaj tekst, pa je li se Bradbury prevario? Ovisi kako shvaćamo distopiju: kao predviđanje budućnosti koje se u nekom trenutku potvrđuje/oporječna ili kao upozorenje o sadašnjosti koje se neprestano obnavlja? Il fuoco era la cura prolazi kroz i slobodno iščitava Fahrenheit 451, troši ga kao što se postupa s voljenom knjigom, pročitanoj tisuću puta i odnesenoj na tisuću mjesta, uprlja je, negdje zaboravi pa ponovno pronađe, dok korice blijede, papir se odljepljuje, a stranice pune bilješki, ulaznica, straničnika i uspomena. Pet izvođača ponovno prelazi povijest romana, identificira se s likovima, kreće se horizontalno mapirajući konuse sjena, stvari koje nam Bradbury ne objašnjava ili ne priča, stvarajući paralelne narativne linije, teorijske devijacije, gradeći i kronike vremena između naše sadašnjosti i anti-kulturne budućnosti u kojoj nas otupljivanje spašava od tereta složenog mišljenja. Ako se Bradbury prevario samo za nekoliko godina, ako se Fahrenheit 451 zaista dogodi, što bismo mi tada učinili?