Enciklopedija emocija

Davide Iodice, koji godinama sa svojom Scuola Elementare del Teatro radi s ranjivošću i invaliditetom, vodi inkluzivnu radionicu izražavanja, odnosa i individualnog i kolektivnog stvaranja. Cilj je potaknuti kod sudionika sposobnost rezonancije sa vlastitim i tuđim emocionalnim spektrom, kvalitetu slušanja i spremnost na stvaranje nesterotipnih relacijskih dinamika. Projekt L’enciclopedia delle emozioni nastaje u neposrednom postpandemijskom razdoblju, iz uvjerenja da smo u distopijskom vremenu u koje smo upali, uz tragičnost bolesti i stvarne smrti, iskusili da bez mogućnosti izražavanja, bez odnosa, bez društvenosti, bez ljepote, kuće mogu postati grobnice našeg identiteta. Grad, četvrt, čitava zemlja mogu postati grobnica; pustinja. Društvo koje izlazi iz dugog pandemijskog razdoblja je rekonvalescentno, još ranjivije i potrebnije pomoći, dezorijentirano u pravom “poslijeratnom stanju emocija”. Tada se osjetila, više nego ikad, hitna potreba da se ponovno pronađe izvorna katarsička snaga kazališta, njegova kvaliteta Pharmacon, obnavljajući je u suvremenosti; preoblikujući terapeutsko i društveno značenje zbog kojeg je ova umjetnost nastala. Činilo se stoga ključnim s jedne strane rekodificirati performativni, spektakularni događaj kao uređaj sudjelovanja i susreta s zajednicom ili društvenom skupinom, a s druge strane ponovno staviti u središte procesa kazališnog umjetnika kao specijalista za emocije i odnos, aspekata koji su presudni za prevladavanje traume i za ponovno sastavljanje psihološkog, relacijskog i društvenog raskola koji je nastao. L’enciclopedia delle emozioni, osmišljen s tim pretpostavkama, postavlja se stoga kao proces bliskosti, pedagogije i stvaranja koji se može replicirati metodom i prilagoditi u primjeni u različitim kontekstima i teritorijima. Intenzivna radionica ima za cilj potaknuti kod sudionika sposobnost rezonancije sa vlastitim i tuđim emocionalnim spektrom; promicati empatijsku sposobnost i preuzimanje brige za drugoga; kvalitetu slušanja; spremnost na stvaranje nesterotipnih relacijskih dinamika; i konačno autonomiju u strukturiranju iskustvenog materijala koji se postupno pojavio. Priroda glumca, osoba drame, scenska partitura, scenski predmet kao ‘duša u vanjskom obliku’, MASKA, neki su od tematskih orijentira ovog sveobuhvatnog zanatstva koje se otvara jezicima i najrazličitijim ishodima.